U plav letnji suton, krenuću na staze,
Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz Prirodu - srećan kao s nekom ženom.
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svežini, moje noge gaze
I da vetar kupa moju golu glavu.
U njenoj svežini, moje noge gaze
I da vetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz Prirodu - srećan kao s nekom ženom.
ОдговориИзбришиNe znam za autora , tj. nisam dosad čitala njegove pesme.
Da li ovaj njegov poslednji stih "srećan kao s nekom ženom." implicira da mu je to superlativ za sreću?
Hmmm.... Prije vjerujem da je to poetska figura (pjesnici su najčešće pjesme posvećivali ženama, stvarnim ili u njihovim fantazijama stvorenim), jer znajući mu biografiju, više je bio naklonjen muškarcima
Избриши
ИзбришиJbg, meni to nikad ne padne na pamet ... nije da imam nešto protiv... interesuje me koliko i fudbal, automobili, oružje, .. .
Ne, samo kažem da je ono gore upotrebio jednostavno pjesničku, kao neku poetsku "formulu" za sreću... :) A bitna je njegova poezija, i samo to, opredjeljenje potpuno nebitno...
ИзбришиIpak mi je nejasno... kako može da kaže tako nešto kad zaista ne misli to.
ИзбришиVerujem da je ovo pisano u neko vreme dok je to još bilo kažnjivo ili nemoralno, ali... mogao je to reći i na drugi način, čemu žena u pesmi...
Ljuti me, zaista.... a sad znam i zašto.
Od poezije očekujem (mada ne znam odakle mi to) samo čistu, istinitu emociju. Nema laži, prevare, samo ono što mi kroz srce prolazi može u pesmu da stane. Ovde ne sme ništa drugo da bude! To je ono što me vuče Jesenjinu, proživljena emocija, ne izmišljotina! Kako se usuđuje da ženu pominje onaj ko nije o njoj maštao, ko je nije dotakao i poželeo još... :)
Da, za poeziju je sve bitno... meni je sve bitno!
Nikad mi ranije nije ovako kristalno jasno postalo zašto volim poeziju. Nije ni to loše, mada se osećam loše...
Ogromna većina misli da je najveća sreća u životu naći partnera "iz snova", pogotovo su pjesnici/kinje na tom fonu i najčešće je to mašta koja ne može da svoju materijalizaciju i ostvari, jer u njima, pjenicima/kinjama postoji nešto što, usuđujem se reći, ni sami ne prepoznaju, nešto što traže a ne znaju šta je to pa ga personifikuju na ženski/muški lik. Duboka, ogromna emocija koja ih ćera da traže, ispituju, a često, ne nalazeći, vodi i u destrukciju.
ИзбришиMislim da je gore pjesnik samo postovijetio to osjećanje sa svojim likom iz mašte, u pjesmi ga je nazvao ženom, što meni u cijeloj pjesmi ne smeta jer mislim da ta riječ nije "pomakla" emociju koja izbija iz cijele pjesme i želje da tu sreću pronađe "Bez misli, bez reči, pozvan od daljina", vjerujuem onih unutrašnjih, svojih, da je pokušao u sebi pronaći to što nije nigdje drugo.
Ne bih rekao da je neiskren, jednostavno je kao mlad, a do tada može se slobodno reći tragičnog života, potpao pod uticaj tada poznatog pjesnika Verlena, koji je od njegovog života napravio pakao (homoseksualizam, alkohol, droga...). Čak je Verlen u jednoj svađi, kad se Rembo pokušao odvojiti od njega, pucao i ranio ga, poslije čega je njihov odnos potpuno završen.
Mislim da o Rembou najbolje govori to što je sve što je napisao to uradio do svoje 21-e godine života. U 21-oj godini je odlučio da potpuno prestane sa pisanjem i to je poštova do kraja života. Umro je u svojoj 37-oj godini.
p.s. hm, sad sam guglao malo da provjerim, piše da je čak u 19-oj godini prestao da se bavi poezijom, i sve što je napisao, napisao je do tada. I da je kasnije, poslije Verlena, u njegovom životu bilo i žena, čak previše žena, kao i stvari koje nijesu ni malo za pohvalu. Što loš, čak tragičan porodični život, kasnije "dokusuren" druženjem sa Verlenom (imao je samo 16 godina kada ga je, tada veoma popularni Pol Verlen, uzeo pod svoje), očigledno su ostavili traga na cijeli život.
Избриши
ИзбришиOdbrani ga ti... Da, zaista je bio isuviše mlad da takav atak na njegovu dušu ne ostavi trajne posledice.
Bez obzira na sve, ne bih ništa menjala od mog noćašnjeg uvida: prozaisti mogu da pišu šta god požele, da izmisle, izmaštaju i ono što nisu oni...
A pesnici ne, samo ono što u sebi nađu, onaj nemir što kroz srce prolazi... Samo proživljeno, da l na javi il u snu, nebitno... 💕
Možda i jeste to ono što je duboko u sebi živio. Želio. Što je sanjao, a pjesnicima jeste svojstveno da sanjaju.
Избриши