Vitomir-Vito Nikolić - ROĐENDAN

Rođendan...

Dvadeset i peta opomena
za dugujući život.
Već - dvadeset i peta!
Kako se ludo okreće ova matora planeta,
kao zaljubljena šiparica
blesava od sreće.

Okreći se ti samo, stara,
okreći, okreći...
Što se mene tiče
- ja ću samo da začepim uši,
pa i poslije stote opomene,
biću opet dužnik ravnodušni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Rađe
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hoću da izađem,
idem u vječnu skitnju između zvijezda.

Šta?...Nećete?...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Đordano Bruno,
ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka,
pa znam da će morati,
lijepim il` bunom,
da padne taj jogunasti
što ne da i steže,
dosta je samo da neko vrisne:
`Dolje apsolutizam zemljine teže!`

Uostalom,
već su počela da kevću štenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!
Čujete li - zvonim...