Sergej Jesenjin - PESNIK

Bled je. Smišlja svoj strašni put.
U duši lebde priviđenja.
Zamahom kobi smrskana grud,
Obrazi usahli od bdenja.

Na čelu bore ispaštanja,
Kosa mu se pramenjem linja.
No čar njegovih maštanja
U jasnim slikama tinja.

Sedi u tamnom potkrovlju,
Plamičci sveće tamu more.
Pero veze sebi na volju,
Vodi s njim tajne razgovore.

On piše pesmu, svoju muku,
Dira srcem prošlosti zublju...
A tu buku, svog srca buku,
Odneće već sutra za rublju.



Коментари


  1. Jesenjin je sve ono drugo do nepodnošljiva lakoća postojanja... Svaki trenutak stvaranja mu je porođajna bol.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Napisao sam na onom dijelu ispod "Crnog čoveka", ali ovdje ću dodati samo stih iz poeme Stance, njegov odgovor na kritike "podobnih" kritičara koji su pisali po nalogu vlasti:

      "...nisam vam kanarinac,
      pjesnik sam, i to znam.
      I nisam u kolu
      Demjana tamo nekih.
      Neka sam ponekad
      i kao zemlja pjan
      Moje su oči prepune
      zvijezda dalekih..."

      Избриши

    2. "Moje su oči prepune
      zvijezda dalekih..."
      Daaa, duša - takvu emociju moraš poštovati, jednu od onih što ti donose stalni nemir...⭐🌟🌠
      Ma nisam ja dva Jesenjina samo zbog tebe kupila, volim ga i ja, mada me izluđuje ponekad (i više nego ponekad)

      Избриши
    3. Odlično, volim takve knjige, takvu poeziju, koje izluđuju :) Inače kakva korist ako ne bude nikakvu emociju

      Избриши
    4. Auuuu, pa ima i drugih emocija sem izluđivanja! Recimo, za Desanku nikad ne bih rekla da me je izludela ili Šantić napr. Od Šantićeve poezije mi je toplo oko srca, a Desanka me skameni i naježi celu (više puta). Šta reći za Jesenjina, imam želju da ga protresem, da ga bijem, a kako bi se to završilo na kraju....

      Избриши
    5. Ja to vidim kao jednu vrstu ljubavi: emocija koju je neko u nama probudio pa imamo želju da ga protresemo, bijemo... Pa se na kraju završi tako da ga zagrlimo, zar ne?

      Избриши

Постави коментар