Na bregu, pod hrastom, koliko li puta,
Pri zahodu sunca ja zamišljen stojim,Dok mi setan pogled po vidiku luta
Preko plodne ravni pod nogama mojim.
Ovde tutnji reka, bujna, penušava,
Zmijasto se gubi u tamnoj daljini;
Tamo nepomično jezero već spava
I večernja zvezda blista na visini.
Još vrhove gorske zracima rumenim
Odsjaj sunca zari, a već u tom času
Gle, kraljice noći, s krilima maglenim!
Pojavi se i svud belu svetlost rasu...
I zabruju zvono sa gotske zvonare
A pobožna pesma s njim put neba leti.
Putnik staje, sluša: to glas crkve stare
Sa smirajem dana peva koncert sveti.
Al' i pored svega ovog, moje grudi
Prazne su i srce ništa na pokreće!
Zemlja je za mene senka koja bludi,
Sunce živih – mrtve ogrejati neće.
Od brega do brega zalud pogled traži
Zapad, istok, mesta bliska i daleka –
Sve zalud! Ni bekraj tugu mi ne blaži,
Svud čitam: da nigde sreća me ne čeka.
Šta će mi doline, kuće, zemna blaga,
Kad čar svega ovog dušu mi ne greje?
Vodopadi, stene, i samoća draga.
Jednog bića nema i to pusto sve je!
Da l' zalazi sunce, il' tek jutru zrači?
Ravnodušan ja sam spram sunca i neba!
Da li se vedrinom il' maglom oblači?
Šta će meni sunce? Dan meni ne treba!
I kad bih mogo ić kud sunce ide,
Preda mnom bi bila praznina očajna.
Ja ne volim ništa – to što oči vide.
Nit što od vas želim nebesa beskrajna.
Ali, možda tamo, iza ovog sveta
Gde no sija Sunce nad suncima samo
Kada bih otreso prah što duši smeta
Ono što sam sanjo – vidio bih tamo.
Na izvoru želja opio bih grudi,
Tamo ja bih našo i ljubav i nadu
I onaj ideal kom duh svaki žudi,
A kom na zemlji ni ime ne znadu!
O, zašto ne mogu, na krilima Zore,
Vinuti se cilju koji želje sniše?
I zašto da ovde još me jadi more
Kad za zemlju ništa ne veže me više?!
Kad lišće s drveća na prerije pada –
Noćni vetar njega vitla i raznosi,
Pa i ja sam sličan svelom lišću sada
Vetre! Uzmi mene i dalje me nosi!
Коментари
Постави коментар